Nitko ne zna početak. Šah se ovdje igrao veoma dugo. Igra umnih i moćnih još je u feudalno doba bila važna dokolica plemstva i svećenstva. Pa zatim časničkog zbora velike carice koja je ostavila značajan pečat u ovim krajevima. Napoleonovih capitaines. Prvih učitelja carskih škola. Grenadira i službenika. O tim počecima dale bi se ispredati legende.

Download

Odluka o osnivanju kluba Zapisnik sa osnivačke skupštine kluba Popis osnivača kluba Statut kluba / 2008.

Za one sumnjičave, sklone činjenicama i egzaktnim tragovima, valja spomenuti stare šahovske stolove jedinstvene izrade, s posebnim ladicama i pomno učinjenim figurama. Prije više od pola stoljeća netko je ovdje pokrenuo lijep šahovski san. Nisu sačuvana imena. U ratnim požarima škole zauvijek je izgubljen i taj dio naše školske povijesti. Tek stolovi i neobične figure mogu ispričati djelić priče.
U novije doba zabilježena je aktivnost naše školske šahovske družine koja je u posljednja dva desetljeća redovito bilježila uspjehe na školskim susretima županijske i državne razine. Tako smo postali prepoznatljivi po šahu a svatko tko se bavi tim športom zna gdje je Rovišće i imena najboljih igrača koji iz njega dolaze. Zasluga za to svakako pripada učiteljima. Marijan Budimir i Ivan Dvoržak vodili su generacije i generacije učenika na natjecanja, volonterski «iz ljubavi». Taj se napor isplatio kroz brojne diplome, priznanja i pehare. Djeca su dolazila, prolazila i odlazila a šah je nastavljao svoje putovanje.

Osnutkom Školsko-športskog kluba «MRAV» stvoreni su još bolji uvjeti za rad. U Područnoj školi Prgomelje dva su učitelja neovisno jedan o drugom osnovali jake šahovske družine. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Vlado Karagić, a devedesetih Slavko Grizelj. Talentirana djeca sa šahovskim predznanjem dolazila su u Rovišće Budimiru i Dvoržaku koji su davali nadgradnju.
A onda, posve iznenada umire učitelj Ivan Dvoržak. S gubitkom kolege i najboljeg prijatelja Budimir vodi djecu na svoje posljednje županijsko natjecanje (prosinac 2000.) i osvaja s djevojčicama prvo mjesto. Ostvaren je po tko zna koji put plasman na državno natjecanje. Već pomalo umoran i zasićen dvadesetgodišnjim predanim volonterskim radom za koji nikad nije dobio adekvatno priznanje, on prepušta mjesto voditelja mlađem kolegi. Žensku ekipu u Stare Mikanovce vodio je Vlado Karagić. Tamo smo osvojili 10. mjesto u državi, ostavivši iza sebe mnoge ekipe iz velikih gradova.

Po povratku iz Mikanovaca, pun dojmova i s jasnom vizijom razvoja, novi voditelj šahovske družine dolazi pred ravnateljicu Blanku Klemić i izlaže joj svoj projekt «Rovišćanske škole šaha». Ona ga je prepoznala kao perspektivan, odobrila i dala prvu novčanu potporu za odlazak ženske ekipe na službena natjecanja Hrvatskog šahovskog saveza. Projekt je zaživio. U to vrijeme u gradu Bjelovaru nije bilo aktivnih šahovskih klubova, a nama su za nastupe trebale članske iskaznice i pripadnost nekom klubu. Najbliži takav djelovao je u Svetom Ivanu Žabnom i oni su nas objeručke prihvatili, ponajprije zahvaljujući gospodinu Tomislavu Majiću . U školskim natjecanjima djeca su nastupala za «MRAV» Rovišće, a u klupskim za Šahovski klub «TOMISLAV».

Mnoge je zbunjivala ta suradnja školske družine iz jedne županije i šahovskog kluba iz druge županije. Ipak, ona se odvijala u obostranom interesu. Mi smo dobivali okvir za djelovanje, a oni djecu koja u klub donose trofeje. Tako je šahovski «žar» prenijet u njihovu sredinu, a nama je omogućeno da se bavimo treninzima i natjecanjima bez skrbi o vođenju kluba.
U dvije godine suradnje bili smo prvi pobjednici Međužupanijske kadetske lige s nizom pojedinačnih uspjeha na županijskim i državnim natjecanjima. 2003. godine Skupština Koprivničko-križevačke županije dodjeljuje ŠK «TOMISLAV» zlatnu plaketu za kvalitetan rad s mladima. A tada je netko primijetio da su ti mladi iz susjedne županije i počela su prva trvenja. Naša djeca potisnula su u drugi plan njihovu vlastitu. To je bio znak da moramo osnovati vlastiti šahovski klub.
ŠD «MRAV» nastupao je i dalje sa uspjehom u školskim natjecanjima. 2002. djevojčice su 5. u Hrvatskoj, 2003. su četvrte ekipno, a pojedinačno 2. (Slađana Mihajlović). Županijske i poludržavne titule ne treba ni nabrajati. Međutim, školski klub nije mogao nastupati u službenim natjecanjima Hrvatskog šahovskog saveza. Trebalo je još osnovati pravi šahovski klub.

Tako je nastala inicijativa za osnutak Šahovskog kluba za rad s mladima «IVAN DVORŽAK». Čovjek koji je ostavio trajan pedagoški, športski i ljudski pečat u našoj školi zaslužio je da klub nosi njegovo ime. Pojavljuju se nova dječja lica, a stariji članovi postali su poznati u Hrvatskoj. U jedinstvenoj 1. KADETSKOJ LIGI SJEVEROZAPADNE HRVATSKE osvojili smo 3. mjesto, odmah iza zagrebačkih klubova. U mlađim kategorijama osvojili smo sve pojedinačne i ekipne županijske titule što je svojevrstan presedan: do 9, do 11, do 13, do 15 godina nama su 2004. pripala sva prva mjesta i u muškoj i u ženskoj konkurenciji. Vizija razvoja pokazala se kao realna i ostvariva. U svega 3 godine Vlado Karagić je dokazao da se upornim radom može koraknuti stepenicu više. Ali, tu nije bio kraj ambicijama. U vitrini prepunoj pehara nedostajao je onaj Hrvatskog šahovskog saveza. Po njega odlazi ženska kadetska ekipa u svibnju 2004. na državno prvenstvo u Rabac. Tamo ispisuju najljepše stranice naše šahovske povijesti osvajanjem drugog mjesta. Pehar je stigao.

Izgradnjom školsko-športske dvorane dobili smo prekrasnu prostoriju i još bolje uvjete za rad. Pažljivim raspolaganjem sredstvima potpore opremili smo ju stolovima, garniturama i satovima, literaturom i računalom. Doba kad smo trenirali na tavanskom dijelu škole i seleći se po učionicama, ostalo je iza nas. Naša sala za šah trenutno je najljepši i najbolji šahovski prostor u krugu od 70 km, a ljepših je u državi svega nekoliko. Djeca i odrasli koji prvi put nogom stupe u nju ostaju zadivljeni njenim izgledom i atmosferom i jednostavno bivaju opčinjeni tom drevnom igrom.

Prve godine rada bile su obilježene uspjesima i putovanjima, učenjem kroz igru, pobjedama i porazima, osvojenim trofejima, prijateljstvom i uspomenama. 2005. i 2006. školska se ekipa domogla srebrnog pehara na Državnom prvenstvu u Poreču, a 2008. osvojena je bronca na istom natjecanju u Rovinju. U osvajanju tih trofeja nije sudjelovala samo jedna nadarena generacija, već njih 3! Medaljama s državnog prvenstva tako se okitilo 12 učenika. 2007. godine juniori nakon dramatične trke s vrlo jakom ekipom koprivničke Podravke, pobjeđuju u 2. ligi centar i ulaze u 1. juniorsku ligu. Godinu kasnije u svom prvom nastupu osvajaju brončani pehar, a 2009. osvajaju 6. mjesto. Na Igrama mladih u Splitu osvojen je niz trofeja: dvije bronce 2005., jedna bronca 2007., zlato s dvije bronce 2008., zlato 2009.

U 1. kadetskoj ligi centar najveći uspjeh čine 3. mjesto 2009. i 1. mjesto 2010. Tajana Turk predstavljala nas je na svjetskom prvenstvu u Grčkoj. Svakog dana u našu salu za šah ulaze nova dječja lica, šah više nije privilegija trofejnih kadeta i juniora već igra koja svojim tajanstvom i duhovnim izazovima može privući svakoga. Kroz 7 godina postojanja, Gospodari mjeseca postali su jedinstven i priznat sociološko-sportski fenomen, a njegovih 413 sudionika, od početnika do velemajstora iz 10 zemalja, nakon 80 uzastopnih mjesečnih turnira, povuklo je preko pola milijuna poteza, a trenutno najuspješniji sudionik ima samo 16 godina!
Budućnost će pokazati koliko je lijepog i vrijednog ljudskog napora pozlaćeno našim radom. Mi ćemo samo nastavljati biti noviji i ljepši dio nje.

Vlado Karagić